Gasp. Gušim se u negativnoj energiji danas. Ne moram spominjati kako je tlaka u zraku, kako se bukvalno svi kuhaju, jer ionako svi na svojim Facebook stranicama bruje o tome.
Negativna energija. Možda toksini i jesu otišli iz tijela, no iz uma ne radi princip saune. Um i duša su jedina stvar na kojoj ljudi trebaju vježbati. Jak um može spasiti kada ste gladni i žedni. Tijelo umire bez uma. Jednostavna računica.
Idem krivom trakom. Vjerojatno jer sam u grlu sa svim mogućim sranjima, a onda mi se na guzicu nabiju ljudi sa tako nerelevantnim problemima da mi to stvara pomračenje uma.
Ne govorim svima sve koliko sam prije govorila. Imam svoj način da ću iskreno nekome spuknuti u lice sve (razvijeno nakon mojih većih životnih pogrešaka, no nećemo plakati za prolivenim mlijekom jer se sve dešava s razlogom.) i reći mu kako stvari stoje u životu. Nažalost, to ću napraviti samo ljudima koji mi već počinju izazivati tjeskobu. Za ostale se i dalje smješkam i trgam kao živina, makar mi nije jasno zašto. Mislila sam očeličiti i sve te spike, no svijet se sastoji od ljudi koji primaju i od onih koji daju. Ja sam davaoc. To je moj način da se osjećam prihvaćena od strane drugih i to je moj problem s kojim živim zbog vrtićkih i osnovnoškolskih kompleksa. Djeca su najgora.
Dobro, samostalna analiza i dalje pali.
Da, tisuću puta mi je kolega ponovio ''ne bavi se ljudima''. Nije sad da ih stalkam, naprosto ih promatram. Promatrač sam. Volim gestikulacije, mimike, boje na ljudima, miris kada me mimoilaze, ponašanje na samo i u društvu, kako hodaju, kako pričaju, kakve zube imaju. Volim ljude jer su svi isti, a opet toliko različiti da to nije moguće.
Svaki od njih je jedna posebna priča, posebna knjiga napola ispisana. Neki nisu ni započeti. To je fantastičan svijet. Pune me energijom, ali me i obaraju. Vesele me, ali me i razočaraju. Ali to je taj ciklus. Yin i Yang. Ništa drugo doli toga. Da je sve dobro, bilo bi dosadno. Da je sve loše, bilo bi dosadno. Ljudi nisu zadovoljni sa krajnostima, a i zlatna sredina ih muči. Ljudima trebaju neprestane mijene, jer se tada osjećaju ugodno. Ljudi su zapravo debele sado-mazo kreature.
Živciraju me žene od 45 godina koje ti natiskaju osamdeset tisuća komentara na jednu sliku jer ''ne vide prvi komentar'', pa se kasnije ispričavaju da se pojavio. Živciraju me ljudi koji stalno pišu caps lockom. Živciraju me rasisti i homofobi jer su svi ljudi jednaki. Živciraju me velike Hrvatine, veliki kršćani i veliki nacionalisti. Živcira me moja majka povremeno sa svojom politikom vrijednovanja ljudi po uslužnosti koju ti pružaju u privatnom životu. Živcira me svaki spomen na mog oćuha, jer sam godinama trpila torturu njegovog stalkanja mojih osobnih stvari. Živcira me što živim na selu. Živcira me što nemam novaca dovoljno i što nemam kako pomoći. Živcira me što burazi moraju živjeti u osrednjem siromaštvu, dok mi se s druge strane javljaju ljudi i zovu me na krstarenje Jadranom za ''samo'' 1500 kuna, ne shvaćajući ni sami što meni znači taj novac. Živciraju me oni koji se razbacuju tim novcem. Živcira me kada moram nekog pitati da mi posudi novce, jer mi je neugodno, a majka me često stavlja u tu poziciju. Živcira me što imam slonovsko pamćenje i pamtim ono što drugi nakon nekog vremena zaborave. Živcira me što se mučim sa prošlošću. Živcira me ''što bi bilo kad bi bilo''.
Živcira me što upravo sada pišem ovu listu svega što me živcira. Živcira me što nemam boksačku vreću više. Živcira me što ne mogu živjeti kako želim, nego se moram podvoravati majci i pomagati joj. Nije da sam bešćutno džubre, ali tonem u sve veća sranja zbog toga. I ne vidim izlaza. To jest, vidim, ali ne mogu na ta vrata jer je nemogu ostaviti samu.
Koliko se divim ovom svijetu, toliko me u njemu sve i živcira.
Zašto? Because I see no fucking changes.
